tales from the elvenpath

26.01.2006., četvrtak

I'll soon be gone now

Ahh,već zaboravih kako izgleda blog editor. Da,da,dugo nisam pisala. Za to je prije svega zaslužan moj fakultet, koji mi oduzima popriličan dio vremena, kao i moj dragi Gilian,na kojeg odlazi ostatak, ali nije mi žao zbog toga. Svi ste bili svjedocima nečega što i nije bilo tako lijepo i što me duboko uznemirilo. I imat će svoj epilog na sudu. Stranice su obrisane, ali i dalje postoje. Moram priznati da je to na neki način ubilo volju za pisanjem u meni. Znate ono,kao kad vam netko provali u stan i onda se više ne osjećate sigurno u njemu. E,tako se ja sad osjećam. Otvorim elvenpath i vidim tragove tih gadnih, zlih ljudi i ne mogu pisati. Jednostavno, kao da se nekakav nevidljivi zid podigne i gotovo. To vam je slično kao i sa mojim kulama...
Naravno,da u svakom zlu ima nekog dobra,ima. Neki ljudi od kojih nisam očekivala pomoć, nesevično su je pružili i iskazali se, neki ljudi od kojih sam očekivala pomoć,pružili su je i dokazali da su zaslužili moje povjerenje...i oni najmanje bitni...ljudi koji su potpuno izdali mene i moje povjerenje...crne rupe u linkovima svjedoče o njihovu postojanju...Stoga mi je drago što se to dogodilo, bar sam ponovno mogla napraviti selekciju...
I odlučila sam prekinuti pisanje....Ne zatvoriti blog, ali prekinuti pisanje,to da. Ne samo zbog tih zlih ljudi koji sada znaju gdje me i kako uvijek mogu naći.snosi i faks dio odgovornosti.Veljača samo što nije stigla,moram učiti i lakše ću se koncentrirati i spremati ispite ako ne moram svaki dan pisati blog...Tako da ovo možete shvatiti kao svojevrsan oproštajni post. Mogu vam obećati da ću se vratiti...kada,ne znam...gdje,e to znam još manje...hoće li Elvenpath i dalje biti Aurino prirodno stanište ili se selim...odlučit ću još...ali budite sigurni da će svi koji trebaju, biti obavješteni čim se to dogodi...
Isprike svima na čije mailove ne stignem odgovoriti...prije svega Gabrielu,mojoj dušici...nadam se da ću za vikend naći vremena...naravno,ne smijem zaboraviti ni Adrianicu, Fishbraina i Cvjetića...javim vam se čim ulovim vremena,obećajem....S ostalim bitnim ljudima nastojat ću održavati kontakt....to bi bilo to od Aure u ovom izdanju....
nemojte me zaboraviti...znam da ja vas neću


This used to be my playground (used to be)
This used to be my childhood dream
This used to be the place I ran to
Whenever I was in need
Of a friend
Why did it have to end
And why do they always say

Don't look back
Keep your head held high
Don't ask them why
Because life is short
And before you know
You're feeling old
And your heart is breaking
Don't hold on to the past
Well that's too much to ask

Live and learn
Well the years they flew
And we never knew
We were foolish then
We would never tire
And that little fire
Is still alive in me
It will never go away
Can't say goodbye to yesterday (can't say goodbye)

No regrets
But I wish that you
Were here with me
Well then there's hope yet
I can see your face
In our secret place
You're not just a memory
Say goodbye to yesterday (the dream)
Those are words I'll never say (I'll never say)

This used to be my playground (used to be)
This used to be our pride and joy
This used to be the place we ran to
That no one in the world could dare destroy

This used to be our playground (used to be)
This used to be our childhood dream
This used to be the place we ran to
I wish you were standing here with me

This used to be our playground (used to be)
This used to be our great escape
This used to be the place we ran to
This used to be our secret hiding place

This used to be our playground (used to be)
This used to be our childhood dream
This used to be the place we ran to
The best things in life are always free
Wishing you were here with me


- 23:34 - Komentari (34) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

Osvrt

Eto,baš prije nekoliko trenutaka mi nije uspjelo postanje pričice o mom i samo mom Aslanu i bila sam jako grr zbog toga i baš si mislim kako ćete i danas ostati uskraćeni za moje javljanje i onda se dogodi nešto što mi je ne samo uljepšalo dan i olakšalo probavu nego me i nadahnulo da napišem ove retke...retke o ljudima koje ja ne bih nazvala čak niti zlima..prije jadnima i isfrustriranima...
Radi se o mojoj dragoj morelli koja,eto,nikako da napravi korak dalje od svojih djetinjih opsesija...ok,i ja sam dijete,i ja njegujem i,kako bi to dragi mi Biti rekao,kultiviram svoje djetinje maštarije,živim u zemlji koja je sve samo ne ovo što vidim oko sebe i u tome uživam...ali da bih vam ilustrirala razliku između mene i nje,ispričat ću vam jednu pričicu...
Krenule su u prvi razred...razred pun graktave male djece...čekalo ih je učenje čitanja i pisanja,zbrajanja i oduzimanja i svega toga...ono što će se izroditi u morellu je prvoga dana osvojilo učiteljicu svojim umijećem tečnog izgovaranja riječi napisanih na papiru...postala je teacher's pet...ne zadugo..ona što će postati Aurom je uskoro dobila svoju priliku i oduševila sve prisutne...nova zvijezda je rođena...
nije baš neko literarno umijeće,ali poslužilo je za ilustraciju,nadam se...nakon toga,morella je dugo dugo pričala o tome kako je ona bila najbolja dok se ja nisam pojavila...i mnogi njeni potezi tijekom godina života u frustraciji,bili su time obilježeni...bilo je godina kada nije jela čokoladu i prženu hranu da bude mršavija od Aure,čak je zavoljela i crnu boju i maskirala se u čru metalku samo da bi u tom društvu postala bolja od nje...djela govore dovoljno sama za sebe...što reći o osobi koja izjavi
moram se poševiti sa svojim dečkom prije nego dođem u to društvo jer o čemu ću inače pričati s tim ljudima

lak je put posut madracima...iskušaj okolne puteljke...trajnije je...
uglavnom,tako vam to traje već godinama i ono,ja se time baš i ne zamaram pretjerano...razmatrala sam opciju zatvaranja bloga zbog toga,ali na krajusam odlučila da nitko neće ograničavati ili biti uzrokom gašenja mog kreativnog prostora..ne dam...komentare dotične gospođice ako ih u budućnosti bude neću brisati...neki ljudi su jadni bolesni i treba ih žaliti i pustiti da žive sputani vlastitim uvjerenjima...na koncu konca,ipak su bezopasni,zar ne?eto,draga morello,šaljem ti jedan srdačan pozdrav and I hope you wil get well soon...
i posebna pusa mom Laviću koji je danas ostao bez zasluženog posta...i Gilianu...jer je to što je...i svima koji me vole...eto tako...
mah-mah
Auretta
- 23:32 - Komentari (105) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak

Ne lijepo pisamce...ili bar ne tako lijepo

Očito,ponedjeljak postaje dan za tužaljke...a da ja svoj petak trinaesti odrađujem sada,upravo je dokazano...još jednom...odlučim napisati pisamce,sročim ga poprilično lijepo i skoro dovršavam kad christine u drugoj sobi digne slušalicuu i zove Nestora i sve ode u kurac krasni!najdublje isprike na psovci,ali to je zbilja najbolji opis situacije...dobili smo adsl i lijepo joj objasnimo da kompjuter mora u Veliku Odaju da bismo mogli i bespućima Interneta šetati i da bi ona istodobno klafrala,ali šta bi to nju zanimalo?ma baš sam grrrr...grrr.grrr....dakle,jako sam grr...još sam više grr jer me moj najdraži Lav više ne možekomentirati...anonimni korisnici više nemaju pristupa u ovaj brlog,a to nije mojom krivnjom...
Danas je u biti jedina svijetla točka Gilian...kao uvijek...ponekad mislim da je on ono moje treće svjetlo koje osvjetljava moj put...jedno od onih trajnogorućih...naime,neka svjetla se polako gase, a neka su odavno utrnuta...ipak,danas sam shvatila da sam ja svoj najveći problem...mrzim kad me ljudi iskorištavaju,a opet ne znam reći ne...neugodno mi je reći nekome-napravi si to sam...tako ja skupim svu literaturu za ispite,a moji "frendovi" to samo pokupe od mene i onda još onako inteligentno priupitaju-a jel imam ja to?a otkud da ja to znam?grrr....tješi me samo što takve inteligencije vjerojatno neće dočekati drugu godinu...i obećala sam sama sebi da od danas takvih stvari više nema...nemaš knjigu?imaš knjižnicu...nema knjige?čekaj da se vrati...koliko sam primjetila,na godini smo svi zdravi,svi imamo dvije ruke i noge i svi se možemo uspeti stubama do prvog kata...Gilian kaže da sam ja predobra i da me ljudi zato tako iskorištavaju (ne znam postoji li neki prikladniji izraz za to...i nije me briga...ja se tako osjećam...).nadam se samo da ću ovog puta zbilja takoi napraviti...inače ću samo biti ljuta na sebe...a to ne želim...
a sad slijedi malo literarniji dio posta...iako ne i sretniji...dio knjige o kojoj sam vam govorila...ali prije toga jedna lijepa slikica..ja se nadam...ovo je prvi put da stavljam sliku i baš me zanima hoće li uspjeti...
ok,nije uspjelo...neću se mučiti...idem na pričicu....

THE STORY

Sivi strop sa dvije halogenske lampe što isijavaju neobično jako bijelo svjetlo. U sebi pomislih kako to nije okružje moje sobe. A budući da je gluho doba noći,logika nalaže da bih tamo trebala biti. Ili,možda,negdje drugdje. Ali ne u sobi sivoga stropa! Pobogu,gdje sam? I zašto svaka moja kretnja iziskuje toliko napora?
"Blagi Bože!Tlak joj je 200 sa 180! Izgubit ćemo je! Brzo,cijev za ispiranje želuca!"
Glas kao da je dopirao izdaleka,ali znala sam da mi je nevjerojatno blizu. Izgubit će me,kako to misli,izgubit će me? Znači li to da ću umrijeti? Ako je to to... "a pa pustite me na miru!to i želim!",poželjela sam vrištati. Namjesto toga,nešto debelo i tvrdo našlo se u mojoj usnoj šupljini i putovalo ka mom grlu. I onda bol...razarajuća bol što sve ostale osjete blokira u korijenu. Ovo je mučenje vjerojatno gore od smrti u snu koju sam si namijenila. Mirna i bezbolna smrt...nešto što bi svatko poželio. Netko prije,netko kasnije.Ja,za standardno poimanje,prerano. No,ja već neko vrijeme osjećam da je vrijeme da 21 gram moga astralnog tijela napusti 55125 grama mog fizičkog tijela i nesputano šeće prostorom i vremenom.Ili,možda,samo vremenom...samo da ne luta neispunjeno,kao proteklih fodina...želim umrijeti...

love
Aura
p.s. želite nastavak?neću još otkriti je li ovo čista fantastika ili Aura nije oduvijek Aurom bila...kisses

- 22:22 - Komentari (20) - Isprintaj - #

14.01.2006., subota

Napokon...veljača je sve bliže,ispitni rokovi postaju stvarnost,a ne nešto što se događa nekom drugom...a moj mali virtualni brlog zbog toga jako pati...vidim da me više ni ne čita pretjerani broj ljudi...postajem li vam dosadna?...znam da ne živim potpuno u ovome svijetu,ali to mi niti nije bio cilj...da živim samo i jedino ovdje,završila bih negdje gdje i nije baš tako lijepo...
Nisam sigurna niti hoće li ovaj post biti išta duži nego prethodni,a sumnjam da će vam biti zanimljiv...naime,ovo je pauza na putovanju antropološkim svijetom Victora Turnera i ritualima prijelaza...znate ono,kao kad vlak na dugim putovanjima stane da putnici prošeću i nauživaju se u krajoliku...e,tako vam je i ovo...ponekad sam zbilja sretna što studiram jedan od relativno teških fakulteta jer je na svoj osebujan način veoma poetičan...nema brojki,nema egzaktnih činjenica,postoje knjige,satkane od nečijih mišljenja...ali to su mišljenja,a ne postulati..i nitko ne kaže da upravo vaše mišljenje jednoga dana neće stajati kao nešto bitno u nekoj novoj knjizi...nadam se da ću vam,kada još malo bolje proučim i naučim ove rituale prijelaza napisati nešto o njima...iako nisu toliko fantastični i poetični,i oni su svojevrstan put kroz ormar...no,oni su put kroz vrata onog ormara koji je možda i najteže otvoriti...oni su put k sebi...zato me i oduševljavaju...razmišljala sam o tome da jednoga dana odaberem antropologiju kao životni poziv...u filmu Egzorcizam Emily Rose ( jeste gledali možda?) spsominjali su neku indijsku antropologinju koja je proučavala egzorcizam u afričkim kulturama i meni se to jako svidjelo...možda,jednog dana...tko zna...iako se nadam da ću jednom doseći taj stupanj književne vrijednosti koji će mi dozvoliti da samo od književnosti živim...
Ne smijem zaboraviti napomenuti da sam jučer bila u svojoj Međuzemlji...ali ovoga puta ne sama...Gilian je bio sa mnom...doduše,nismo ulazili,bilo je jako hladno i unutra je jako mračno,ali stajali smo nasuprot, naslonjeni na visoki kameni zid i promatrali Moju Kulu...predivna je...ponosna i sama...stoji tamo,izložena vjetru,kiši,suncu i snijegu i uvijek je uspravna,ništa je ne može slomiti...doima se zbilja posebno...kao čarobno mjesto iz bajke...neki bi možda rekli da njenu čaroliju uništava to što je dio stvarnosti,ali ja tvrdim da je to samo povećava....jer koliki od nas uspijevaju ostati stvarni i zadržati ono čarobno u sebi?koliki od nas uopće primjećuju sitne čarolije oko sebe,a koliki samo prezirno odmahnu glavom?
tender kisses
Aura
- 22:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

Dream within a dream-again

Ne mogu biti sretnija...i zbunjenija...i slabo mi je...doslovno...probajte pomiješati kokice,ledeni čaj,nes od čokolade i čaj od jabuke i shvatit ćete o čemu pričam...
Ali ništa ne može pomutiti moje trenutno presretno stanje...vidjela sam ih obojicu,i Javića i Lorda i bili smo u Narniji zajedno...i bilo nam je jako lijepo...bar meni...bila sam Lucy...ovaj posjet doživjela sam puno emotivnije nego prvi,čak je pala i suzica kada je Peter poveo Narnijce u borbu za Narniu i Aslana...a Lav je bio kraj mene.kao pravi Aslan,grijao mi je vječno hladne ruke,smijao se mojim oduševljenim ciktajima i grr facama kad nisam bila zadovoljna prikazanim na ekranu...znate ono,u tim trenucima,my heart was filled with joy...kao da zapravo nikada niti nećemo odrasti,nas troje.ja ću uvijek biti najmlađa,a oni će me uvijek čuvati.nadam se...
shvatila sam danas i zašto su Narnijci tako srčano krenuli u taj boj...oni su se borili čista srca,bez ikakvih želja za nečime što nije njihovo,mogli su izgubiti mnogo,ali znali su kome su odani.nadam se da ću i ja uvijek biti u stanju ostati odana onome u što vjerujem..trudit ću se...nadam se da nikada neću postati dosadno odrasla kao Susan,želim da dijete u meni živi vječno,želim se uvijek radovati novom danu,krošnjama čempresa i tamnomodrom nebu...ne želim nikada zaboraviti što to uistinu znači živjeti...i zauvijek želim kraj sebe imati nekoga tako posebnoga kao što su njih dvojica...prošli smo svašta i još smo tu,mogla bih reći da smo odrastali skupa i s još većim ponosom mogu reći da niti dandanas nismo odrasli...vjerojatno nikada niti nećemo...ja ću uvijek cijukati od sreće i rastapati se kao malo dijete,a oni će me uvijek gladiti po kosi i veselo se smijati tome...to je nešto što nikada ne želim izgubiti...
Neki pitaju kako vječno boraviti u Narniji...mislim da je meni to danas postalo očito...ne preko ormara,blago onome tko to uspije,ali moj put u Narniju prolazi kroz knjige...Lucy je otvorila vrata ormara i zakoračila u predivnu zemlju...ja otvaram korice knjiga i ulazim gdje god poželim,zaboravljam na sve probleme i brige i postajem što mi god srce u tom trenutku treba...
Jednoga dana Susan i Peter postat će prestari za ponovni ulazak u Narniu i vrata ormara zauvijek će im biti zatvorena...ja se nadam da će meni vrata mojih svijetova ostati otvorena dok sam živa...i nadam se da će moji najdraži uvijek biti spremni poći sa mnom.....
riječi ne mogu reći koliko vas volim
AURA
- 22:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Priča o Balkanu i još ponešto

Eto mene...osjećam se puno bolje danas.Moram reći da smo Nathan i ja danas imali zadivljujući nivo komunikacije...čak smo i kavu,hm,zapravo čaj,popili skupa...On se kune da nije bio u mom najdražem brlogu,a ja mu vjerujem,ali u svakom slučaju,glavno da se stvari odvijaju bolje...Potaknuta zatvaranjem dvaju meni dragih blogova,ja odlučih da moj ostaje...shvatila sam da moje malo skrovište i nije tako tajno i sigurno od svih od kojih sam ga htjela zaštiti,ali isto tako sam se osvjedočila da ljudi nisu toliko zlonamjerni koliko se meni nekad čini...a ja ne mogu opet biti toliko zla prema sebi i uništiti nešto što me ispunjava samo stoga da to na neki bizaran način zaštitim od drugih...Mislim da će nakon sutrašnjeg posta o ponovnom odlasku u dragu mi Narniu uslijediti objavljivanje djelova one moje knjige koju sam vam jednom spomenula...mislim,dok ja doma učim,ne mogu biti u tijeku s vanjskim događajima,a ne želim da izgubite zanimanje za moa pisamca vama...
Dakle,kao što rekoh u naslovu,ovo je priča o Balkanu...Azrinom...Chris je bio ovdje prije mene pa mi je ostala njegova lista,a ova Azrina pjesma mi je neobično draga...posvećena je nekome...meni,Jawiću i Luki...i gitari...
bilo je to prije gotovo dvije godine...htjeli smo na neku plažu,malo piti,malo svirati i tako...htjeli smo biti zajedno...nas četvero...u zadnji tren stigla je ta nekakva glupa ponuda za rođendan na koji ja nisam htjela nogom kročiti,ali njih trojica su inzistirala i bilo je ono,ili s nama ili doma...a kao,bit će tamo masu za piti pa uvijek možemo razbiti dosadu time...rođendan je bio na nekakvom brdašcu i nije bilo pretjerano zanimljivo...dapače...još smo pili,poprilično,a ja kad se napijem,ili dobijem napadaj euforije ili se sjetim svih problema i svih tuga što stanuju u meni i onda to krene van...ovoga puta je nažalost bilo upravo tako...sjedili smo u krugu oko neke vatrice,Luka je svirao gitaru,ekipa je pjevala,a ja sam držala glavu u Javićevom krilu...Luka je zasvirao Balkan.oduvijek je volio svirati i trudio se,ne kažem da mu je išlo,ali bitna je volja,ne?uglavnom,on je svirao,a rulja je krenula pjevati...a meni su suze navrle na oči...osjećala sam kao da tamo ne pripadam,kao totalni outsider,manje od makova zrna...Javić nije mogao podnijeti moje suze,mislim da mu ni dandanas nije svejedno kad sam tužna...Uzeo me za ruku, spustili smo se u neku travu i sjedili na dekici valjda satima,pričali o svemu tome...mislim da sam mu u tom trenutku strahovito zavidjela jer njega takve stvari nikad nisu zamarale,ali još sam mu više bila zahvalna što je ostavio feštu i slušao moje pijane gluposti...sjećam se da sam sjela u nešto jako mokro,kiša je padala tih dana,i da su mi hlače na guzi bile skroz mokre...ali sjećam se i da sam bila neopisivo...u neopisivom raspoloženju...tužna s primjesama sreće...ili možda sretna s primjesama tuge...ne znam...
na povratku kući hodali smo sve do točke...ja s mokrom guzom i oslanjajući se na njega jer sama nisam bila u stanju...oni u dobrom raspoloženju...dragi Nestor je na putu do dvorca izrazio duboko nezadovoljstvo stanjem četvorke koju je vozio doma....auto je zbilja imao onu posebnu,alkoholnu aromu...onu od koje vam se povraća...e,Balkane moj,budi ti meni silan i sve ostalo što ti Johnny želi,ali dalje od mene...
a sutra Lav-znate ga,onaj što stalno komentira,Vještica-ja,bila i ostala i Ormar-sorry,uvijek dobiješ najgori nadimak,ali ovaj ti je ipak bolji od onog školskog putujemo u Narniu...da bar i ostanemo tamo...
hopefully
Aura
- 00:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #

09.01.2006., ponedjeljak

Aurina tužaljka

Beznaslovno...bar zasad...nadam se da ću do kraja poslanice imati bar nekakvu ideju...nadam se...jer osjećam se prazno...ne onako njonji-njonji depresivno prazno i ne tražim suosjećanje...samo konstatiram...mislila sam vam složiti neku lijepu pričicu za danas,ali mislim da će ovo biti jedna književvna paella...sve,svašta i,na kraju,ništa...
Počeo je faks.Što je u svojoj srži dobro jer...a jednostavno jer je dobro...stvarno volim ovo što studiram,bar zasad,ali ti ispiti u veljači i sama pomisao na njih mi izazivaju nelagodu, u najmanju ruku...ja sam kao nekakva medvjedica ili slična divljač,spavam zimski san i jedva se primoravam učenju...mislim da bi za mene vrijedio malo promijenjeni naslov recentne uspješnice Green Daya-Wake me up when February ends...nemoguće...što se mora...a mora se i kraj diskusije...
Razmišljala sam i trebam li pisati o slijedećoj temi jer sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da će sve upletene strane to pročitati,ali pala je odluka da bacim bombu i ostanem živa...Tužna sam...Gilian me rastužio...Imamo mi situation za koji nismo izravno krivi niti on niti ja,ali ipak to postoji...rezime ishodišta problema....na faksu moje Presveto Trojstvo činimo Marilyth,Lola i ja, a Gilianovo on sam, Nathan i Balavac....Balavac mi je drag i nikad nismo dolazili u sukob,dapače,mislim da sam mu draga i on je meni izrazito drag premda sam čula i drugačije priče o njemu,ali ja sam od onih koji će se rađe opeći nego pobjeći kada alarm zatuli...ali Nathan me,blago rečeno,baš i ne voli... a zašto,e to vam ja stvarno ne znam...uvijek je tu bilo nekakvih sitnih ekscesa tipa pozdrav svima,Aura je prozirna,dvije riječi preko one stvari ako se baš mora i slično.Ali bez ikakva povoda sa moje strane...I ne bi me to toliko diralo da mi se Nathan ne čini kao vrlo draga i pozitivna osoba,a i inače trudim se da ljudi imaju dobro mišljenje o meni...ali to već spada u domenu mojih osobnih problema..o njima kasnije...
I napokon,danas... uglavnom,Nathan mi se zgadio svojim činom iz Točke ovoga petka i danas ga jednostavno nisam mogla ni pogledati...i palo mi je na pamet nešto što me uznemirilo i rastužilo...Ako je on prijatelj mog dečka,ne bi li onda on trebao bar pokušati razgovarati s njim da vidi u čemu je stvar kad već mene to boli i smeta...da se on nije složio s Javićem,ja bih tražila uzrok tome...ali on onako flegma ponaša se kao da je debilan po tom pitanju,a nije...kuži on sve,ali meni je to izgledalo kao ono,nisu ugroženi njegovi interesi pa zašto da se trudi...i danas sam mu sve to sasula u facu i tražila nekakvu reakciju...koja je,na moj zahtjev,i učinjena,ali ono,šta sve ja moram crtati?tužna sam...nije ovo ništa bitno pretjerano,ali po nekim malim stvarima možeš predvidjeti kako će se stvari odvijati kada dođe do krupnijih...točno 5.6.2005.zaklela sam se samoj sebi da ovako neće više nikada...neću više dozvoljavati nepoštovanje prema samoj sebi u bilo kojem obliku...a ovo mi ispada kao nepoštovanje mojih osjećaja....don't know what to do right now
Poslije sam bila kod Lole kući i baš mi je bilo lijepo s njom...dušice,ako pročitaš ovu kobasicu glupu,vidjet ćeš da ovdje piše da te volim...i dobila sam soundtrack od Narnie što me malo usrećilo...i tako smo pričale o svemu tome i ja sam se sjetila nekog meni vrlo dragog,najdražeg.Tko je unatoč svemu uvijek bio tu i tko nikada nije gazio mene niti moje osjećaje...ne mogu reći da je situacija bila jednaka i u drugom smjeru...sjetila sam se toplog zagrljaja koji je zagrijao ohlađeno srce nakon prethodnog ponižavanja i sve beskrajne topline koja iz njega izviruje...baš danas mi je trebao...užasno...i nije ga bilo...ok,evo,sad sam se i službeno rasplakala...i mogla bih još štošta napisati ali sada zbilja moram ići...postajem nesuvisla iako ne znam koji dio današnjeg posta je suvisao...
I samo mogu reći da jedva čekam četvrtak da napokon dobijem te zagrljaje i da bar nakratko sa dečkima koji su odrastali sa mnom opet odjurim u djetinjstvo i ponovno posjetim Narniu...Lucy again...
teary kiss
Aura
- 20:19 - Komentari (26) - Isprintaj - #

07.01.2006., subota

Napad Agresivnog Balavca

Da,dakle,jučer je napao Agresivni Balavac, i njegov napad bio je vrhunac Dišpetakla,sinoć održanog u Točki.Doduše,na pola Fatherove svirke sam jednostavno izmigoljila iz Točke jer je bilo tako loše...kao,nikad više točka...
Agresivni Balavac je,a tko drugi nego Agressive Snail Attack.iako nisu baš ono što slušam u slobodno vrijeme, jučer su na stageu bili poprilično dobri.sviđa mi se to što imaju trubača u svom bendu,ne pišem sve ovo samo zato što njihov pjevač,presvijetl Šoić,djeli moju fakultetsku muku,iako je i to pridonijelo.Ok,nisam kompetentna da procijenim sve u komadu jer,kao što rekoh,nakon trećeg banda odoh u potragu za nečime što se zove zabava i što je sinoć u tom prostoru zvanom točka itekako nedostajalo...svaka čast svima nam dragom Galetu na organizaciji...
Znam da ovo sve zvuči jako zlobno i izrevoltirano,ali ono,nije to bio vrhunac mog pohoda na točku...dođem ja u garderobu,koju sam uredno stavila i onim dvjema ženkama povjerila svoj kaputić i slatki mali crni šal.I pogodite što?ja dođem po stvari,dam papirić, cura mi donese kaput,ali bez šala.I ja pitam gdje je šal,ali nitko ne zna.Pa zašto bi znali...nije da je ostao u garderobi...još je ona ljepša crna cura pokazala malo volje i otišla ga potražiti,ali ona debela krmača,kojoj sam i dala kaput se pravila blesava i na kraju ustvrdila da ja to izmišljam jer da šala nikad nije ni bilo...onako bijesna,odvratila sam joj da je debela krmača i odjurila...uff,kako sam bijesna bila...
tako smo mi već u ponoć i pet minuta bili na putu za dvorac Institoris kad se mobitel oglasio...Marilyth zove u Booku...a to mjesto mi uvijek popravi raspoloženje pa,ne budi lud,hajmo...i,zbilja,osjećala sam se puno bolje čim sam zakoračila tamo...masa poznatih lica,masa pogleda koji se lijepe za curu u maloj zelenoj haljini i masa zakađnjelih novogodišnjih pusa...onu Kr.Alienovu je Gilian pomno odstranio s mog lica...heh,da...
I guess what?reče mi Marilyth da su revne garderobijerke u točki nekoj njenoj frendici zagubile kaput...ou gad...mislim da meni takvo što ne treba...naguravat se s hrpom pijanih mulaca,pazit da me neko ne zariga i doći kući gola...ne bi išlo...e,da,svi koji ste vidjeli curu u niskim,zelenim Martama,zelenoj haljinici do koljena i crnoj majici i,ono najprepoznatljivije,s malom crnom damskom torbicom zbog koje se osjećala kao zumbul među slonovima,vidjeli ste Auru Institoris...nadam se da vas noćne more nisu kačile...i,da,neke drage djevojčice od svojih petnaestak godina osjetiše se pozvanima optužiti me da ja uništavam ugled riječkih gotičarki jer one nipošto ne bi nosile zeleno....mislim da će uskoro na red doći jedan edukativni post o tome što je crnina zapravo značila u to doba i kako se sa njom postupalo...
a do tada sve vas ljubi
Aura
- 15:26 - Komentari (27) - Isprintaj - #

05.01.2006., četvrtak

About trust-once again

Jučer sam vas odmarala od svojih piskaranja iako vidim da vas u posljednje vrijeme sve više i više posjećuje ovaj moj kutak virtualnog svemira...Pa svima vam jako puno hvala...i svima vam šaljem puse...iako se trudim sve vas iskomentirati,ako mi ponekad ne uspije,nemojte se ljutiti...moram i učiti ponekad...ispiti zovu...
Prije nego što prijeđem na našu današnju priču,htjela bih još reći da sam pomalo demoralizirana reakcijom jedne osobe na moju posljednju poslanicu...naime,ta osoba se prepoznala iako ja ničime nisam dala do znanja da je to ona...pretpostavljam da protiv tuđih aluzija ne mogu ništa...no,ja bh sada prestala s time i krenula na ono zbog čega danas i pišem...
Ovo je priča o povjerenju,o ljubavi,o nečemu što meni znači cijeli moj svijet...Ovo je priča o Njima i o meni...Ovo je ona ljepša strana života...
Jer,vidite,moje tijelo je samo ljuštura...A unutar te ljušture nalazi se jedan pravi mali svijet,moj svijet,svijet koji sam ja stvorila samo za sebe i za nekoliko odabranih ljudi koji stoje uz mene bez obzira na sve...I zato ih ja volim...U tom mom malom svijetu postoji jedna kula,ona je najviša od svih,a na vrhu je istaknuta zastava na kojoj stoji-POVJERENJE.U toj kuli žive moji najbolji i najodaniji prijatelji...Doduše,postoji jedan koji je iz nje namjerno izašao,ali nikada nije otkrio ništa u toj kuli viđeno i uspomena na njega živi u Sobi sjećanja...Ne znam,možda se jednoga dana poželi vratiti,a vrata će se tada uz zvuk gromoglasnog oduševljenja otvoriti i mome srcu bit će toplije.Iako i sada ima dovoljno materijala za grijanje...
Njih dvojica već godinama žive u toj kuli i nikada,niti na sekundu nisu bili zamoljeni da se isele...Oni su ono moje svijetlo(iako inače mrzim taj izraz,grr),ponekad me spuste na zemlju,ali češće ja njih dižem u nebesa.Doduše,Lavić se oduvijek zdušno trudio stajati objema nogama čvrsto na zemlji i njega mi je bilo poprilično teško natjerati da voli oblake i da se raduje nepomućenoj bistrini mora i njegovu prekrasnu šumu....Mislim da je za to presudan bio jedan ne-odlazak u školu i jedno promatranje prirode sa jedne plaže...Bili smo djeca u tom trenutku,uživali u ispijanju tople čokolade i mislim da nikakvi milijuni ne mogu platiti te trenutke...Tada sam znala da su posebni,ali sada mi tako nedostaju...Lord je,pak,uvijek revno izvršavao svoje školske obaveze,gotovo da nije bilo dana kada taj nije bio u školi.Ipak,ja niti dandanas ne poznajem veće dijete od tog tamnokosog dečka...Maji zeko,cakana i tome slična tepanja bila su dio svakodnevice,baš kao i seksualne aluzije na račun moje mame:)...Još i danas kad pogledam visoko na nebo pogledom tražim najsjajniju i najveću zvijezdu jer to je moja zvijezda,sja samo za mene...to je najdragocjeniji poklon što ga ikada dobih,upravo od njega...i znam da će on gotovo sigurno napisati da ga je ovo protjeralo na WC,mene nije briga...neka..zdravo je to...
Treći stanovnik došao je posljednji,no,kako mi se čini,he's here to stay...No,ipak,on je možda malo više za tvrđavu na kojoj stoji-LJUBAV....

with love
Aura


- 15:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #

03.01.2006., utorak

...Prizemljenje...

Otvara oči...slabašno sunce sramežljivo se probija kroz polunavučene zastore i ona zna da je vrijeme ustajanja i hvatanja u koštac sa još jednim danom...Grrr...Ipak,pomislila je na njega...bolje rečeno,njih...još uvijek se ne može odlučiti kojega izabrati...ma,zapravo,nije da ne može,ne želi...nitko je ne prisiljava,a njoj je baš dobro ovako.
Zadovoljno se osmjehnula svom odrazu u zrcalu..."Imam sve što poželim",pomislila je,"ali baš sve.meni nema granica"...Osjetila je radost u dnu trbuha i razdragano je ciknula...Mobitel je zasvijetlio...porukica...On Drugi želi joj dobro jutro,šalje veliku pusu i kaže da mu već sada nedostaje...zna da nije prošlo mnogo od njihova zadnjeg susreta,ali eto,nek se nađe...Zasmijuljila se...Oh,God,it's so good to be in love...U mislima je odvrtila scenu posljednjeg poljupca i osjetila je kako joj adrenalin odmah raste...ili to možda nije bio adrenalin...ali bio je prokleto dobar osjećaj...
A onda prizemljenje...drrn-drrn (onomatopeja telefonske zvonjave)...javlja se pomalo prerazdragano,a s druge strane On Prvi...osjetila je kako sreća klizi iz njenih osjetila bez namjere da se uskoro vrati..."EEEJJ....zbog čega si ti tako sretna?"...sigurno ne zbog tebe,pomislila je,ali ipak mu je pokušala prodati nekakvu priču o lijepom danu,suncu i pticama koje veselo pjevaju i o tome kako zima izgleda puno vedrije danas...dobra,stara,provjerena priča...uvijek upali...
Pao je nekakav dogovor...za kavu...popodne...a takvih je u posljednje vrijeme bilo sve manje...nadala se da on neće shvatiti razlog...a možda se zapravo nadala upravo suprotno...da će shvatiti i poduzeti nešto...no,s te strane je mogla biti mirna...on je sve to pripisivao zimskoj ljenosti,preopterećenosti i,no,zamorom...
Osjećala je grižnju savjesti...a opet i nije je osjećala...život je samo jedan i ako sad ne živi punim plućima,kad će?a vrijeme odluke još nije došlo...upalila je radio i začula je posljednje stihove jednog od Roxetteovih hitova-so listen to your heart before you tell him goodbye...oh,dear Lord,što je slijedeće,zapitala se...a da preduhitri danas očito noj-ne-naklonjenu sudbinu,odlučila je sama...vruća kupka i puštanje misli da šume u skladu s vodom...O ovome će razmišljati kasnije...

Iako inače pišem autobiografske postove,ne brinite,ovaj nije takav...Istina,to je jedan recently situation(nemam boljeg naziva),ali ne iz mog života...ja sam savršeno sretna s Gilianom i to je to...ali budući da ove retke čitaju two of mine blasts from the past:) ne mogu glumiti sveticu...ni ne želim...i ja sam nekoć tako gledala na stvari...moji osjećaji su bitni,tuđi su potpuno irelevantni...sve dok nisam dobila takvu pljusku...jedva sam se oporavila od nje..nakon toga je slijedio potpuni K.O. i da mi je netko tada rekao da ću jednom biti zahvalna Severusu što se ponio tako ružno prema meni,ne bih mu vjerovala...ali doista,zahvalna sam mu...sada znam kako je to...i ne bih više...bar ne nekome za koga imam duboke osjećaje...ili bar tako tvrdim...a i iskustvo nekoga koga ja duboko volim,a pročitat će ove retke,me potaklo na razmišljanje...jedan od najboljih dečkiju na svijetu dobio je šamar posred nosa...ne zaslužuje to...i tako sam vas htjela pitati što vi DOISTA mislite o tome i što biste učinili da ste cura iz gornje pričice...
jer,jednom sam gledala jedan od onih glupih američkih talk showova i zapamtila jednu rečenicu koja mi se sad čini savršena-AKO GOVORITE DA DVOJE LJUDI VOLITE JEDNAKO I DA SE STOGA NE MOŽETE ODLUČITI,NE ZAVARAVAJTE SE...NE VOLITE NITI JEDNOGA

love
Aura

p.s. malo osobnih kontakata...Javiću,sorry,čitala sam glupu knjigu za seminar kad si me zvao,a nemam para na mobitelu i moj dragi brat nije bio voljan pozajmiti mi za sms...ali ja bi rado na kavu..znaš to...i kad budeš slobodan opet,rezerviraj se za mene...love you
- 20:59 - Komentari (29) - Isprintaj - #

02.01.2006., ponedjeljak

One of my dreams

Ova noć bila je veoma plodonosna za mene...prepuna snova...već dugo nisam sanjala,bar ne ništa lijepo...U posljednje vrijeme san mi dolazi kao nešto što moram,a mrzim...mrzim jer ne mogu usnuti do kasno u noć pa se budim kada je sunce već visoko na obzoru i tako mi prolaze dani..U noći prije ove Mjesec je bio prazan pa je i to pridonijelo.Znam da većina bolje funkcionira kada našeg dragog Pratitelja nema na vidiku,ali ja se uz Pun Mjesec osjećam bolje...
Odlučila sam ovdje opisati jedan od svojih noćašnjih snova...U mom gradu postoji mjesto koje ja nazivam svojom Međuzemljom.Mnogi moji sugrađani vjerojatno svakodnevno prolaze onuda no nemaju vremena niti volje osvrnuti se i otkriti njegovu ljepotu.A to mjesto je uistinu čarobno...prelijepo...pogotovo noću...beskrajan park okupan mjesečinom,borove grane šumore svoju pjesmu,njišu se na laganu povjetarcu,nigdje ni traga drugom ljudskom biću...Taj park opasan je niskim zidićem u čijim pukotinama niče trava,a uska cestica razdvaja ga od visoke kule koja se ponosno uzdiže u niskoj travi...
Kada stojim na tome mjestu,pogleda uperenog u tamnomodro nebo i okrugli Mjesec,osjećam se sigurno,neopisivo mirno i ispunjeno...To je moja Međuzemlja,nešto prekrasno,vilinsko,nestvarno,nešto što nikakva ljudska mašta ne bi mogla dočarati bolje no što je to priroda učinila...
I noćas sam usnula san...O mojoj Međuzemlji....bile smo tamo...Marilyth,Lola i ja...i bile smo sretne...bile smo nešto poput druidesa...Lagani povjetarac raspršivao je Marilythinu dugu kosu svuda uokolo nje,ona ju je obavijala i prelijevala se preko golih ramena..Marilyth je sjedila u sjeni jednog čempresa i otpuhivala prašinastu haljinicu jednoga maslačka...Lola je,kao i obično,veselo trčkarala uokolo,bijela haljina gubila se u travi i ponovno iz nje izvirala,a Lola je pjevala neku svoju pjesmu glasom pravog slavuja...U ovom trenutku uspela se uz deblo jednoga stabla...U krošnji je ugledala gnijezdo i morala je udovoljiti svojoj znatiželji...ah,draga Lola...
A ja...Ja sjedim na niskom zidiću i gledam svoju kulu...ona stoji tamo sama..ponekad u životu i ja stojim sama i koliko me god ta pomisao ponekad činila tužnom sada znam da je to ono što želim...sama prolaziti kroz svoje bitke kako nikoga ne bih mogla kriviti za svoje poraze...nikoga osim sebe...i osmijeh olakšanja mi zatitra na licu...
Ustajem i sjedam u rosnu travu pokraj Marilyth...Lola silazi sa stabla i pridružuje nam se...ustajemo i hvatamo se za ruke...plešemo..baš poput pravih šumskih vila...jer mi to i jesmo...mi smo vile u mojoj mašti...i ljepo nam je dok smo tamo...tamo smo nedodirljive...

The days were brighter
Gardens more blooming
The nights had more hope
In their silence.The wild was calling
Wishes were whispering
The time was there
But without a meaning
Away,away in time
Every dream's a journey away
Away to a home away from care
Everywhere's just a jpurney away

love
Aura

- 16:45 - Komentari (22) - Isprintaj - #

01.01.2006., nedjelja

Another year passing by...

Eto,otvorili smo još jedno poglavlje svojih života...nadam se,ne i posljednje...A jesam morbidna,ha?Ma ljudi,sretna vam Nova godina svima!!!Iako ste gotovo svi moje čestitke već dobili,bilo kao komentare na blogu,bilo kao sms poruke,a bilo kao oboje,pa je ovo prava čestitka jedino cvijetiću jer njega ne mogu drugačije dobiti,ali ja vas sve volim pa koristim i ovu priliku da vam čestitam...
A doček?pa,iako je bio je bio najmirniji,bio mi je ovo i najljepši doček do sada..dok su ostali ispijali količine alkohola koje je nemoguće izmjeriti čak i uz najbolju volju,ja sam bila kod Giliana...baš sam ispala prava mala prasica...uzela sam najveću zdjelu koja postoji i u nju natrpala čips,čips od paprike,smoki i kviki gric i skoro sve sam pojela...baš sam prase kad je junk food u pitanju...i imam neke stvarno lijepe slikice od sinoć..kad naučim kako se prebacuju s mobitela na komp i sve te ostale finese,možda vas i počastim...bolje rečeno,ubijem vas u pojam...uglavnom,obećala sam Gilianu da neću detalje iznositi ovdje,ne zato što nisu za vaše uši već zato što on misli da je to preposebno da to dijelimo sa nekime...
ali to ne znači da moj post ovdje završava...imam jedno pitanje za vas,malo je bolesno doduše-što je za vas perverzno?ja do jutros zbilja nisam imala svoju definiciju toga,ali sada sam se osvijestila u tom pogledu...ali dok vi meni ne kažete,neću niti ja vama...Mislite da vrijedi riskirati?hmm,baš me zanima Iceov odgovor na ovo...
e,da,nešto što me nasmijalo do suza...dođem ja doma i skužim da Chris,koji inače sluša džumbus od glazbe,ali stvarno džumbus iz kojeg se rijetko izrodi i ponešto dobro,u sobi pušta neki metal...uđem i pitam ga što to pušta,a on mi mrtav-hladan odgovori da su to neke rare snimke s HIM-ovih početaka.ja oduševljeno sjedam i pojačavam ton da bih skužila da je to u biti Iced Earth...mislila sam da me zeza,ali dijete je još uvijek uvjereno da mi je donio HIM...dragi moj bratac...
i nešto zbog čega sam jako sretna...zbližila sam se ponovno s jednom frendicom...ne bih rekla da smo se nas dvije baš posvađale,više udaljile i počele se ponašati kao mala djeca...jutros sam pričala s njom i sad se osjećam puno puno bolje...a i Sylvette me jučer zvala da mi kaže da su ona i onaj debil s moje godine prekinuli...ionako on nije ni bio nešto posebno...možda se naš fantastični kvartet opet okupi...to su bili dani...nas četiri,nerazdvojne i sretne...e,pa onda bi mi život stvarno bio preispunjen...
i,za kraj,jedna pjesma koju posvećujem jednoj osobi...nije bitno da svi znaju kome,ona zna...you may be lonely for a while,but I want you to know that you are not alone...

From childhood's hour I have not been
As others were:I have not seen
As others saw:I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow:I could not awaken
My heart to joy at the same tone:
And all I loved,I loved alone

Then-in my childhood,in the dawn
Of the most stormy life-was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent,or the fountain
From the red cliff of the mountain
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the tunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of the Heaven was blue)
Of a demon in my view.
E.A.POE

best wishes
Aura
- 16:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Mail me

aura_institoris@net.hr

Because I love them